O Centru - Povijest

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ima dugogodišnju tradiciju obrazovanja stručnjaka koji se zapošljavaju u području obrazovanja, bilo kao nastavnici  bilo kao stručni suradnici u školama.

Obrazovanje nastavnika provodilo se još u 19. stoljeću u institucijskim okvirima seminara, instituta, odsjeka i katedri  (Mudroslovnog) Filozofskog fakulteta. Prva predavanja iz pedagogije i vježbe iz didaktike započinju 1874. godine, a bila su namijenjena studentima Fakulteta. Početak pedagoške izobrazbe na Filozofskome fakultetu vezuje se uz profesora ovoga fakulteta, akademika Franju Markovića.  Nastava i ispiti iz pedagogije bili su začetak pedagoške izobrazbe. Osnivanjem Katedre za teorijsku i praktičnu filozofiju (1894. godine), u čijem se okrilju razvijala i pedagogija, pedagog i akademik Đuro Arnold uveo je sustavnu nastavu pedagogije za studente Filozofskog fakulteta. Osnivanjem Pedagogijskog seminara (1896. godine), čiji je prvi predstojnik bio upravo akademik  Arnold, započelo je uvođenje studenata, budućih srednjoškolskih profesora, u obvezatnu nastavnu praksu temeljenu na znanstvenim dosezima pedagogije i didaktike. Upravo je akademik  Đuro Arnold sljedećih tridesetak godina neprekidno  predavao pedagogiju i vodio pedagoško-didaktičke vježbe za studente Filozofskog fakulteta. To je bio začetak sustavnoga teorijskog i praktičnog pedagoškog osposobljavanja studenata Filozofskog fakulteta  Sveučilišta u Zagrebu.

 

Akademika Đuru Arnolda  1924. godine zamjenjuje   akademik Stjepan Matičević koji je sudjelovao u preoblikovanju cjelokupnog sustava studija na Filozofskom fakultetu kada se pedagogija (1928. godine) odvojila od matice filozofije. Pedagogija se, u okviru Pedagogijskog seminara s teorijskom i praktičnom nastavom, počela tretirati kao opći, obvezatan predmet za sve studente koji se pripremaju za izvođenje nastave različitih predmeta u srednjim školama. Sve do 1940. godine postojeće obrazovanje studenata   provodilo se na tradicionalan način. Spomenuta godina bila je značajna po tome što su  tada akademika  Matičevića naslijedili prof. dr.sc.Vlado Petz i prof.dr.sc. Stjepan Pataki.

 

Psihologijsku izobrazbu srednjoškolskih profesora u Republici Hrvatskoj započeo je prof.dr.sc. Ramiro Bujas, utemeljitelj hrvatske znanstvene psihologije. Godine 1922. Ramiro Bujas izabran je za docenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te službeno započinje  držati nastavu za studente Filozofskog fakulteta i Visoke pedagoške škole u Zagrebu. Izobrazbu studenata započeo je izvoditi u Psihologijskom laboratoriju kojega je utemeljio 1920. godine u okviru Fiziološkog zavoda Medicinskog fakulteta u Zagrebu, prvom laboratoriju takve vrste u jugoistočnoj Europi. Nedugo nakon toga (1929. godine), prof.dr.sc. Ramiro Bujas razvio je laboratorij u Psihologijski institut te osniva i posebnu Katedru za psihologiju u okviru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na kojima se otada provodi psihologijsko osposobljavanje budućih nastavnika. 

 

U skladu sa stajalištem koje je trajno zastupao–da dobru psihologijsku izobrazbu u srednjoj školi i na sveučilištu treba izvoditi u posebnome psihologijskom kabinetu– prof.dr.sc. Ramiro Bujas provodio je osposobljavanje studenata u laboratoriju i institutu držeći im predavanja, vježbe, seminare i demonstracije iz psihologijskih područja osobito važnih u njihovom budućem nastavničkom radu. Istodobno je prof.dr.sc. Bujas započeo provoditi i znanstvena istraživanja u tim važnim područjima.

 

Nakon prof.dr.sc. Ramira Bujasa, psihologijsku je izobrazbu budućih nastavnika na sveučilišnoj razini u Hrvatskoj izvodio veliki broj poznatih psihologa.

Nakon ratnih nedaća (1946. godine), postojeći Pedagogijski seminar prerastao je u Pedagoški institut Filozofskog fakulteta, čiji je predstojnik bio prof.dr.sc. Stjepan Pataki. Iz Odluke o osnivanju Pedagoškog instituta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Narodne novine, Zagreb, 1946. br.1., str.1.) vidljive su nove zadaće ovog instituta:

·         sve studente Filozofskog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta pripremati za uspješno obavljanje nastavničkog poziva i organizirati studij pedagogije,

·         omogućiti daljnje pedagoško-metodičko usavršavanje srednjoškolsih profesora,

·         proučavati i unaprjeđivati pedagogiju u teoriji i praksi i njezine pomoćne znanosti,

·         objavljivati rezultate znanstvenih proučavanja i istraživanja.

Do kraja Drugoga svjetskog rata postojao je samo jedan nastavnički fakultet koji je objedinjavao studij svih društvenih i prirodnih znanosti;Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 1946. godine, koja se i u ovom slučaju pokazala prijelomnom, prirodne znanosti  studiraju se na novoosnovanom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a društvene su znanosti, kao i dotada, ostale vezane uz Filozofski fakultet. Za oba nastavnička fakulteta koji su pripremali srednjoškolske profesore za prirodnu i društvenu grupu predmeta, pedagoško je osposobljavanje nudio Pedagoški institut Filozofskog fakulteta iz kojeg su formirana dva odjela:Odjel za opću pedagogiju s didaktikom i poviješću pedagogije (brinuo se za pedagoško-teorijsku izobrazbu) i Odjel za praktičnu pedagogiju (bavio se primijenjenom didaktikom, metodikom i praktičnim radom u školi). Kolegiji prvog Odjela bili su obvezni na prvoj i drugoj godini studija (dva sata tjedno), a kolegiji drugog Odjela izvodili su se cijelu treću ili četvrtu godinu studija. Praktični rad, predavanja za učenike te skupne i individualne hospitacije provodili su se u školama-vježbaonicama (jedna osnovna škola, gimnazija i učiteljska škola), dok se analiza rada obavljala kasnije u pedagoško-metodičkim seminarima (u trajanju od dva semestra). Ove su metodičke aktivnosti realizirali odabrani, iskusni metodičari svoje struke. Neki od iskusnih nastavnika-praktičara koji su na ovaj način sudjelovali u izobrazbi studenata od kraja 1950-ih i sami su postali predavači metodika na pojedinim odsjecima Filozofskog fakulteta (primjerice Olga Salzer na Odsjeku za povijest). Njihova uloga mosta koji je povezivao struku i pedagošku izobrazbu iskazivala se od samog početka, pa su tijekom 1950-ih surađivali sa sveučilišnim nastavnicima na odgovarajućim katedrama, pisali osnovnoškolske i srednjoškolske udžbenike, surađivali u časopisima (npr. Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika i književnosti; Historijski pregled ( kasnije Nastava povijesti, danas Povijest u nastavi); Strani jezici; Metodika), sudjelovali u radu stručnih društava koja su djelovala i na polju stručne izobrazbe nastavnika (npr. Povijesnog društva Hrvatske; Društva za hrvatsku povjesnicu; Hrvatskog filološkog društva; Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku).

 

Pedagoški institut rasformiran je 1957. godine, a početkom šezdesetih godina 20. stoljeća djelatnost na izobrazbi nastavnika preuzeli su novoosnovani odsjeci. Pedagoška izobrazba nastavnika odvijala se kroz Odsjek za pedagogiju (nastavna uloga) i Zavod za pedagogiju (znanstvena jedinica). Metodička izobrazba nastavnika otada se odvija a u okviru pripadajućih odsjeka (Odsjeka za anglistiku, filozofiju, germanistiku, informacijske i komunikacijske znanosti, klasičnu filologiju, kroatistiku, povijest, povijest umjetnosti, romanistiku, istočnoslavenske jezike i književnosti, sociologiju, talijanistiku), gdje su teorijsku i praktičnu nastavu metodika preuzeli izabrani nastavnici.

 

U međuvremenu samostalno su se organizirale i druge visokoškolske ustanove koje su obrazovale  buduće nastavnike, pa im je zbog toga bilo neophodno stjecanje pedagoških kompetencija. Među takvim ustanovama bile su: Muzička akademija, Likovna akademija, Visoka defektološka škola (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet), Visoka škola za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet). Zbog nedostatka postojeće pedagoške izobrazbe, pojavila se zamisao o formiranju posebne sveučilišne ustanove za pedagoško osposobljavanje. Tako je, nakon nekoliko projekata koji su proučavali tu problematiku kao i stavova Zavoda za pedagogiju (1970.), zaključeno da bi se trebao osnovati, u skladu s reformom obrazovanja srednjoškolskih profesora koja je bila u tijeku, jedinstveni sveučilišni centar koji bi objedinjavao sve polaznike pojedinih nastavničkih fakulteta. Sveučilišni centar bavio bi se pedagoškom izobrazbom i osposobljavanjem, ali i  znanstvenim istraživanjem što bi rezultiralo unaprjeđivanjem visokoškolske nastave.

 

Tako je početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća Sveučilišni savjet, na poticaj istakutoga pedagoga prof.dr.sc. Pere Šimleše, odlučio realizirati ideju o osnivanju Sveučilišnog centra za pedagošku izobrazbu i istraživanje u Zagrebu. Odluka je donesena 29. travnja 1971. godine, a prema toj Odluci temeljni zadaci Centra bili su:

·         organizirati pedagošku izobrazbu studenata koji su se opredijelili za nastavničko zvanje i diplomanata fakulteta i visokih škola koji stupaju u nastavničku službu, a tijekom studija nisu stekli potrebnu pedagošku naobrazbu,

·         organizirati pedagošku izobrazbu asistenata fakulteta i visokih škola u sastavu Sveučilišta u Zagrebu,

·         proučavati pedagoške probleme visokoškolske nastave i predlagati mjere za unapređivanje nastave na  Sveučilištu u Zagrebu.

Centar je ovom Odlukom dobio pristanak  za  organiziranje nekoliko oblika osposobljavanja i usavršavanja nastavnika. Pristupilo se širem i kvalitetnijem pedagoškom obrazovanju studenata ranije spomenutih nastavničkih fakulteta.

 

Još jedan važan oblik djelatnosti Centra bio je i angažman na naknadnom pedagoškom dokvalificiranju nastavnika srednjih stručnih škola koji tijekom svojeg studija nisu stekli potrebnu pedagošku izobrazbu. Centar je također razvio i tečajeve i predavanja iz područja visokoškolske pedagogije i didaktike, u cilju pedagoškog obrazovanja i usavršavanja sveučilišnih asistenata i mlađih sveučilišnih nastavnika. Tijekom deset narednih godina uzastopno su organizirani novi tečajevi upravo za tu skupinu sveučilišnih djelatnika. Temeljni nastavni sadržaji bili su vezani uz pedagogiju, psihologiju i didaktiku. Potreba za takvom izobrazbom , upotpunjenom predmetno-metodičkim sadržajima, i danas je vrlo aktualna.

 

Sveučilišni centar za pedagošku izobrazbu započeo je s radom ak. god. 1975/76., a prvi direktor i organizator cjelokupne djelatnosti bio je pedagog prof.dr.sc. Ante Vukasović. Centar je kao samostalna jedinica postojao do 1981. godine kada se integrirao s Odsjekom za pedagogiju Filozofskog fakulteta, Pedagoškom akademijom u Zagrebu, Pedagoškom akademijom u Petrinji i Pedagoškom akademijom u Čakovcu u širu pedagošku ustanovu u sastavu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nazvanu OOUR pedagogijske znanosti. Ova je ustanova preuzela sve oblike pedagoške izobrazbe, osposobljavanja i usavršavanja nastavnika i pedagoga. U okviru zajedničkih programskih osnova na nastavničkim fakultetima, a pod okriljem Centra, poučavali su se sljedeći kolegiji : Opća pedagogija (slušala se 120 nastavnih sati), Psihologija odgoja i obrazovanja (120 nastavnih sati), Didaktika (90 nastavnih sati), Sociologija odgoja i obrazovanja (45 nastavnih sati) i Kultura govora i pisanja (45 nastavnih sati). Istovremeno se u stručnim i metodičkim programskim osnovama ostvarivalo 360 nastavnih sati teorijske i praktične nastave metodike određenog predmeta i stručno-pedagoške prakse.

 

Tijekom vremena fakulteti, zbog praktičnih potreba, bitno smanjuju nastavu pedagogije, psihologije, didaktike i metodike. Sukladno smanjivanju predavanja, fakulteti umanjuju i održavanje stručno-pedagoške prakse.  Do promjena dolazi uvođenjem reformiranog studija ak. god. 2005/2006., tako da je izvođenje nastave iz ovih predmeta – u skladu sa suvremenim europskim programima - ponovno  zauzelo istaknutije mjesto u izobrazbi budućih nastavnika.

 

Sudjelovanje predmetnih metodičara u obrazovanju nastavnika na Filozofskome fakultetu mijenjalo se u skladu s razvojem koncepcije obrazovanja nastavnika. Dok se ta djelatnost odvijala pod okriljem spomenutih pedagoških odjela i centara, metodičku su izobrazbu većinom provodili pedagozi, ponekad stručnjaci iz matičnog predmeta ili iskusni nastavnici-praktičari, a naglasak je bio uglavnom na školskoj praksi. U to se vrijeme sustav obrazovanja nastavnika temeljio na 'šegrtskom modelu', tj. na promatranju i oponašanju nastave koju su kroz ogledne sate demonstrirali renomirani nastavnici pojedinih predmeta, a metodike su bile izrazito praktično orijentirani kolegiji. Razvoj metodika kao samostalnih disciplina doveo je do važnog zaokreta. Predmetne metodike počele su se temeljiti na spoznajama znanstvenih istraživanja procesa usvajanja i poučavanja pojedinog školskog predmeta. Istraživanja su se u početku oslanjala na znanstveni rad pojedinaca, no s vremenom – posebno u nekim predmetnim metodikama – provodila su se kroz znanstveno-istraživačke projekte. Nacionalne projekte financijski je podupiralo Ministarstvo znanosti (npr. projekti Istraživanje procesa usvajanja stranih jezika u ranoj školskoj dobi, Hrvatska historiografija i nastava povijesti (19-21. stoljeća). Dio metodičara uključio se ili organizirao međunarodne znanstvene projekte (npr. projekt Europske komisije Early Language Learning in Europe–ELLiE, 2007-2010; The Structures and Standards of Initial Training for History Teachers in Europe, 2003-2006; Assessment, tutorial structures and initial teacher education of trainee students in the subjects ‘Political/ Civic Education, Social/Cultural Studies and History’ in Europe – A comparative study, 2010-2012; Foreign Languages at Primary Level: Training of Teachers – Tempus, 2003-2006). Istraživački pristup i sve prisutniji priznati status predmetnih metodika kao samostalnih znanstvenih disciplina rezultiralo je  osnivanjem metodičkih katedri na pojedinim odsjecima koji su obrazovali buduće nastavnike. Prva katedra za metodiku na Sveučilištu u Zagrebu utemeljena je 1968. godine. Katedra je osnovana na Filozofskome fakultetu, a utemeljio ju je prof.dr.sc. Dragutin Rosandić pod nazivom   Katedra za metodiku nastave hrvatskosrpskog jezika (današnji je naziv Katedra za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti).. Sredinom osamdesetih godina profesor emeritus Mirjana Vilke osnovala je Katedru za metodiku nastave engleskoga jezika. Organizirajući poslijediplomske znanstvene studije (najprije magistarske, a kasnije i doktorske; npr. Doktorski studij glotodidaktike), obje su katedre omogućile formiranje novih stručnjaka-metodičara kojima je glavni znanstveni interes istraživanje učenja i poučavanja hrvatskoga odnosno engleskoga jezika i književnosti. Danas na Filozofskom fakultetu, osim spomenutih, postoje još i sljedeće metodičke katedre: Katedra za didaktiku nastave njemačkog jezika, Katedra za metodiku nastave povijesti i Katedra za metodiku nastave povijesti umjetnosti. Sve predmetne metodike nisu se razvijale jednakim tempom, no danas metodičke kolegije u većini slučaja vode nastavnici u znanstvenim ili znanstveno-nastavnim zvanjima, a asistiraju im znanstveni asistenti.

 

Metodički dio obrazovanja nastavnika doživio je velike promjene uvođenjem bolonjskoga procesa. Do tada se kolegij predmetne metodike slušao na trećoj ili četvrtoj godini dodiplomskog studija (iznimno na nekim studijima tijekom obje godine), a uključivao je predavanja, seminar i školsku praksu. Usklađivanje fakultetskih nastavnih programa s europskima, rezultiralo je bitnim povećanjem opsega predmetno metodičkog udjela u programima. Stoga danas diplomski programi nastavničkog smjera uključuju predmetno metodičku komponentu u opsegu od 30 ECTS bodova. Ta se komponenta u većini slučaja realizira kroz obvezne i izborne metodičke kolegije i školsku praksu. Osim na znanstvenim spoznajama iz pojedinih predmetnih metodika, sadržaji i načini rada na tim kolegijima temelje se i na dokumentima koji su rezultat usuglašavanja stručnjaka s različitih europskih sveučilišta kao dijela harmonizacije europskoga prostora visokog obrazovanja (npr. European profile for language teacher education: a frame of reference, 2004; European portfolio for student teachers of languages, 2008). U tim su dokumentima razrađeni standardi predmetno-metodičkog dijela obrazovanja nastavnika.

 

 

Poznavanje struke, a nepoznavanje metoda rada i niza drugih psihološko-pedagoško-didaktičko-metodičkih okolnosti i rješenja, ne čini sustavnu strukturu obrazovanja nastavnika i nije u skladu sa suvremenim trendovima ni programima za obrazovanje nastavnika na europskim sveučilištima. Zbog toga se, kao logičan slijed, nameće  razvoj ove djelatnosti u okviru Centra za obrazovanje nastavnika i pojedinih odsjeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ponuđeni sadržaji uokvireni Prijedlogom programa dopunske pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke izobrazbe nastavnika s dosta novosti i promjena ukazuju na promišljanja, analize i dotjerivanja u uvjerenju da su svi aktivni sudionici koji su se bavili programima, nastavnim, organizacijskim i kadrovskim pitanjima pridonijeli razvoju ove djelatnosti.